Ovo je godina koja nas je višestruko potresla, i potresima i pandemijom, ali, sigurni smo, i zadnja godina vladavine Milana Bandića. Imamo krizu bez presedana, grad kojem predstoji dugotrajna obnova, ogromnu rupu u gradskom proračunu i kulturnu scenu na koljenima. O političkom djelovanju i nadolazećim lokalnim izborima te viziji u kojem pravcu se treba razvijati naš glavni grad, razgovarali smo sa zastupnikom u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, povjesničarom umjetnosti Tihomirom Milovcem, od studenog 2020. i članom stranke Nezavisna lista Zagreb.
Političko djelovanje
Nezavisni ste zastupnik u GSGZ, član ste Kluba nezavisnih zastupnika i sada i član NLZG, a to su tri različite stvari koje čitateljima možda nisu sasvim jasne. Možete li nam pojasniti pojam nezavisnosti unutar političke scene i što će se sada, pristupanjem stranci Nezavisna lista Zagreb u Vašem političkom djelovanju promijeniti?
TM: Nezavisnost kao pojam i praksa pojavio se u većoj mjeri na političkoj sceni u trenutku kada se pokazalo da velike političke stranke nisu u stanju ispunjavati programe s kojima su dobili povjerenje birača i nisu u stanju odmaknut se od ideološkog predznaka koji ih karakterizira. Na lokalnoj razini koja ovisi o komunalnim pitanjima, ideologija, onako kako ju razumijevaju velike stranke i pokreti koji uglavnom tavore na povijesnim suprotstavljanjima, nikako ne doprinose razvitku lokalne sredine. Radeći u Gradskoj skupštini u poziciji nezavisnog zastupnika donosilo mi je prednosti, ali i nedostatke. Misliti i odlučivati svojom glavom velika je prednost, a biti nezaštićen veliki je nedostatak nezavisnog statusa. Nezavisna lista Zagreb okvir je koji mi omogućava spoj slobodnog i neovisnog, ali kolegijalnog i demokratskog odlučivanja s podrškom koja znači i širenje fokusa na ona pitanja koja opterećuju život Zagrepčana, a koja djelovanjem u stranci izlaze na vidjelo jer je protok informacija značajniji i veći.
Koja su Vaša iskustva u ovom mandatu u zagrebačkoj Skupštini, jeste li uspjeli ostvariti neki pomak i što biste istaknuli kao Vaš osobni uspjeh ili uspjeh postignut zajedničkim naporima s kolegama u oporbi?
TM: Ovo je moj prvi mandat u Skupštini i svakako je bilo potrebno početno razdoblje aklimatizacije. Pri tome ne mislim na prihvaćanje stereotipa o radu ili neradu političara, odnosno konkretno predstavnika Zagrepčana u njihovom najvišem predstavničkom tijelu. Od ulaska u Skupštinu radim u opoziciji i moje načelo je bilo i ostalo da se politička borba i zagovaranje za drugačije upravljanje gradom, za boljitak građana koje donosimo kao oporba, mora odraziti i na većinu, bez obzira prihvaća li ona naše prijedloge ili ne. Rad u Odboru za kulturu dio je rada u Skupštini gdje mogu prakticirati svoj stručni angažman na svim temama koje su dolazile pred nas i smatram to svojim kvalitetnim doprinosom. Posebno bih izdvojio inicijativu koju sam pokrenuo, a to je kapitalni objekt zajedničke čuvaonice muzejske građe za sve zagrebačke muzeje. Pripreme za gradnju traju i želim vjerovati da se u ovom slučaju potvrđuje pravilo za lokalnu politiku, a to je da se komunalna pitanja rješavaju u općem interesu te da će doista takav značajan objekt biti izgrađen, vjerojatnije u slijedećem mandatu Gradske skupštine i za vrijeme novog gradonačenika ili gradonačelnice. Također, osobno sam ponosan na to što sam izdržao žestoke pritiske izvršne vlasti da se iz statusa nezavisnih zastupnika i oporbe preselim u skupštinsku poziciju u trenutku kada se skupštinska pozicija raslojila i gradonačelnik više nije imao većinu i kontrolu nad Skupštinom. To je, čini mi se, bitna poruka mnogima koji se misle baviti politikom, da politička praksa može i mora biti pitanje moralnosti osobe političara.
Autokracija Milana Bandića u upravljanju i stanje u kulturnim institucijama Zagreba nakon 20 godina. Kakve posljedice imamo na kulturne i umjetničke krugove? Što su kulturne politike, što one znače za razvoj grada i države ili kako su povezane te postoji li kakva obveza RH da te politike i provodi?
TM: Način upravljanja gradom kojeg ste dobro opisali kao autokratski, model je kako se upravlja i u sektoru kulture. Upozoravam svaki puta kad pred zastupnike dođe neka tema iz kulture, recimo prijedlog imenovanja ravnatelja ustanova u kulturi… i kada je to u 90% slučajeva samo jedan kandidat što ukazuje na protekcionizam podržan ili čak instruiran od gradonačelnika ili njegove ekipe iz izvršne vlasti. Gradonačelnik je to višekratno manifestirao mijenjajući već donesene odluke o imenovanju tako što je smijenio Upravna vijeća i imenovao nova s poslušnicima. S druge strane, Gradski ured za kulturu opetovano ponavlja kako Grad Zagreb daje velike iznose iz proračuna upravo za kulturu. Da, točno veliki su iznosi, ali se oni u 75 % odnose na materijalne troškove plaća i zakonskih obaveza prema zaposlenima. Gradonačelnik i njegovi uredi majstori su u prekomjernom zapošljavanju i udomljavanju u ustanove u kulturi svih onih koji su ovako ili onako pridonijeli ili će pridonijeti njegovom političkom opstanku. Dakle, takvo financiranje nema nikakve veze s kulturnim programima koji zbog svega navedenog nisu konkurentni na europskom kulturnom tržištu ideja. Zagrebačke ustanove u kulturi zastale su u vremenu, u kreativnosti, nisu konkurentne i rastaču se unutar sebe jer ih preuzimaju nekvalitetni kadrovi, uglavnom poslušnici instalirani odozgor. Prave kulturne politike, a Zagreb ih nema, potiču kreativnost, pronalaze komparativne prednosti i nastoje pokrenuti kulturu kao motivacijski društveni faktor. Zagreb ipak ima potencijale u nezavisnoj sceni koja je, unatoč pokušaju zakonskih restrikcija s državne razine te nesnalaženju Ureda za kulturu, pokazala kako se kultura može održati kao prostor kreativnosti i inovativnosti usuprot statusa quo i stagnaciji u većini zagrebačkih ustanova u kulturi.
Turizam i Zagreb (utjecaj kulture)
Prije korona krize Grad Zagreb je posjećivao određen broj inozemnih gostiju. Međutim, čini se kako unatoč samohvali Turističke zajednice Grada Zagreba i gradonačelnika ta znamenka nije bila blizu onih zabilježenih u Pragu, Beču ili recimo Beogradu. Evidentno je riječ o nedovoljno privlačnoj kulturnoj ponudi. Stoga, kad gosti ponovno budu u mogućnosti putovati, što učiniti da i ovaj grad bude posjećeniji?
Drugim riječima, kako kulturno nasljeđe uskladiti s ekonomijom doživljaja, iskustvenim turizmom, jedinstvenim sadržajem kojeg ima, recimo Pariz? Kako bi Zagreb mogao biti globalno prepoznat?
TM: Moje je mišljenje da Zagreb ima prepoznatljivost i prije svih tehnika samodopadnih manevara „prodaje“ vlastite slike koje su posljednjih godina razvili TZ Grada Zagreba i gradonačelnik. Zagreb je posjedovao i još uvijek posjeduje šarm koji osvaja gotovo sve posjetitelje, poslovne, privatne ili turiste u obilasku novo otkrivenih destinacija u Srednjoj Europi. Zagreb, naravno, nema urbane vrijednosti koje su usporedive s velikim europskim metropolama koje posljednjih desetljeća zapravo metastaziraju u urbane aglomeracije i sve teže same sebe savladati. Znamo da je njihov povijesni kontekst razvitka, čiji se povijesni rast uglavnom temelji na imperijalističkim eksploatacijama, neusporediv sa Zagrebom kojeg zbog njegove povijesne pozicije karakterizira spoj velikog i malog, metropolitanskog i provincijalnog u pozitivnom smislu pa je zato i glavna odlika njegova arhitektonska profinjenost, skromna, ali ljudska mjera i upravo zato je iznimno zanimljiv. To što se posljednjih desetljeća događa u urbanističkom smislu kao i proliferacija vlastite slike koju kroz neumjerene manifestacije tijekom cijele godine nemilo troše TZ Zagreb i gradonačelnik, može ozbiljno utjecati na percepciju grada. I to ne samo na posjetitelje, nego, što je važnije, na nas stanovnike grada Zagreba. Zato je nužno da na operativna mjesta izvršne vlasti dođu stručne osobe, one koje znaju razlike i prednosti kulturnih potencijala, a imamo ih, i koje će moći priču o gradu plasirati kao dugotrajnu i na korist građanima. Tada se, na tako postavljenu sliku i ekonomija može dugoročno osloniti. Ovako, kako je sada, nestabilno i ad hoc, gradski se potencijali urušavaju i trajno propadaju.
Estetika grada
Zagreb je grad koji izgleda kako izgleda. Ako prođete bilo kojom četvrti naići ćete na nelogičnosti uzrokovane dugogodišnjom izgradnjom vođenom kratkoročnom koristi investitora umjesto kvalitetom života zajednice. Dakako, ako postoji potreba za širenjem grada u budućnosti to valja i omogućiti. No što napraviti s postojećim? Koji bi bili Vaši prijedlozi gledani kroz kulturno – estetsku leću, kako intervenirati u postojeći okoliš da bi grad ipak mogao poprimiti vizuru bližu primjerice germanskoj urbaniziranoj infrastrukturi nego trenutnoj slici nalik periferiji i konotacije koje se uz nju vežu? Ne moramo spominjati gradove poput Pariza, uzmimo za primjer Tiranu.
TM: Zagreb, kažu mnogi stručnjaci, ali i Zagrepčani, kao i mnogi turisti, mješavina je kontinentalnog i mediteranskog, ne naravno u arhitekturi, više po stilu života. Definitivno, Zagreb je migracijama nakon Drugog svjetskog rata, a posebno u Domovinskom ratu radikalnije mijenjao svoju kulturološku matricu grada kakav se razvio od 19. stoljeća i prvoj polovice 20. stoljeća. Također, Zagreb je najveći sveučilišni centar u Hrvatskoj i migracije studenata koji vrlo često nastavljaju život u najvećem gradu u državi definitivno utječu na modificiranje načina života u njemu, na razumijevanje urbanosti i njegovih pravila. Devedesete godine prošlog stoljeća, za razliku od pedesetih godina i vizionarski programiranog razvoja grada, donijele su u sferi razumijevanja urbanosti, velike, uglavnom pogrešne odluke prvenstveno na valu demokratskih političkih i društvenih promjena, ali i snažnog populizma. Uvijek ponavljam rečenicu koja je zvonila tih godina iz usta gradske vlasti da „smo sada svoj na svome“ i da na svojoj parceli možemo raditi što nas je volja. Tu ostvarenu maksimu zorno vidimo u nekim gradskim četvrtima, Trešnjevci primjerice koja se guši od preizgrađenosti na malim privatnim parcelama. Slično je i s Donjom Dubravom, pa i sa Podsljemenom. Svjedočimo nesuvislim i posve neprimjerenim gradnjama koje trajno devastiraju prostor. A prostor je jedna od najvrjednijih imovina koju može posjedovati neka zajednica. Jednom uništen ostavlja duboke negativne tragove na generacije. Vrlo slično je i s višestambenim objektima ili naseljima koja su nastala stihijski, u načelu kao politička, a ne urbanistička odluka. Sopnica-Jelkovec na primjer. Prakse „uljepšavanja“ moguće su i primjenjuju se u sredinama koje su doživjele urbocid. Spomenuli ste Tiranu, vjerujem upravo iz tog razloga. Edija Ramu, nekadašnjeg gradonačelnika Tirane i današnjeg premijera Albanije osobno poznam iz vremena kada je bio „samo“ mladi umjetnik, slikar koji se probijao na umjetničku scenu. Njegovo viđenje Tirane iz pozicije izvršne vlasti zato i jest tako umjetnički obojeno. Zagrebu ipak nije potreban takav model. Zagreb treba sustavnu obnovu (ne samo nakon potresa) i sustavno održavanje nasljeđa kojim upravljamo, Gornjeg i Donjeg grada, Novog Zagreba, javnih objekata, novih naselja, sportskih objekata i parkova i kada bi to doveli u tzv. nulto stanje Zagreb doista ne bi trebalo „uljepšavati“. A to je temeljna zadaća gradske uprave, da javni prostor čuva i održava i pomogne građanima da razviju, među ostalim i estetski doživljaj i prihvate „humanu mjeru“ koju Zagreb posjeduje. I da se vratim na početak ovog odgovora, Zagreb ima tu komparativnu prednost koju su mu donijela povijesna previranja i zato bi mogao biti kontinentalno umjeren i uređen, ali i živ i dinamičan kakvi su mediteranski gradovi.
Kulturni potencijal zagrebačkih četvrti
Spomenuli smo turistički potencijal Grada, odnosno osvrnuli se važnost cjelovitog razvoja Zagreba putem “osvježavanja“ izgleda. Kad te modele ukrstimo dobijemo i treći – kulturno oživljavanje kvartova. Preciznije, kad pogledate, recimo, turističku kartu Berlina atrakcije se nalaze rasprostranjene posvuda, ne samo u centru. Kako to postići i ovdje to jest što da se ostvari, obzirom da te znamenitosti ostaju na korištenje/ uživanje i stanovnicima tih četvrti pored turista koji borave koji dan (što znači dupla korist)?
TM: Decentralizacija je stara tema koju rado svi koriste kao poštapalicu, a samo se ponekad ostvari i u praksi. Zagreb je gotovo idealan za primjenu upravo ovog modela, ne samo upravljanja, što se nažalost invalidno provodi, nego upravo kao razlikovna identifikacija kvartova i dijelova grada. Budući da se grad razvijao spajanjem manjih seoskih zajednica, njihovi tragovi vidljivi su i danas, kako urbanistički jer su na mapi grada jasno vidljive različite cjeline, tako i u nazivima pojedinih četvrti prepoznajemo nekadašnje toponime. Neki tako nastali dijelovi razvili su se u urbane cjeline, ali mnogi nisu što nije loše upravo za potenciranje raznolikosti kao bogatstva grada npr. Podsused, Podsljemenska naselja, Klara…pa sve do sela kao što su Markuševec, Čučerje, Kašina…I unutar urbano razvijene zone Zagreb ima dovoljno različitosti s kojima bi se moglo puno više postići upravo kako bi se postigla živost i dinamičnost kako za građane tako i za posjetitelje grada. U kulturnom sektoru nastojanja iz vremena socijalizma bila su usmjerena prema gradskim četvrtima (nekada općine) koji su dobili svoje centre za kulturu kao mjesta konzumiranja i prakticiranja kulturnih sadržaja. Danas ih imamo 12 i s tim potencijalom bi se moglo puno više postići kako bi kulturu još više približili građanima i kako bi ona postala sastavni dio dnevnog sadržaja tog dijela grada. Ideju decentralizacije velikih kulturnih institucija i njihovo rasprostiranje po drugim manjim dijelovima grada, ne samo u okvir Donjeg grada, osobno zagovaram što je vidljivo i kroz pozicioniranje novog Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu čemu sam doprinio. Međutim, taj primjer nije bio dovoljan ovoj gradskoj upravi da negdje u blizinu Muzeja smjesti, recimo, Novu operu i tako tom dijelu grada, važnom za potvrđivanje urbaniteta Grada Zagreba, osigura još snažniju i bržu tranziciju iz „gradske spavaonice“ u gradsku četvrt s urbanim atributima. Podsjećam da je svojevremeno postojala ideja da se Trnje pretvori u kvart s umjetničkim ateljeima upravo zbog njegovih arhitektonsko urbanističkih karakteristika, a u tom smjeru odnedavno imamo dobru pokaznu umjetničko-turističku inicijativu „Ilica QArt“. Umjetnički potencijali Grada Zagreba u svakom pogledu iznimno su veliki samo im treba dati podršku, materijalnu, ali i moralnu. Na žalost zagrebačka gradska uprava ne koristi tu razlikovnu prednost urbane policentričnosti kao potencijal za kulturno-umjetničke aktivnosti nego ju prenaglašeno svodi na elementarnu životnu funkcionalnost gradnjom zelenih tržnica ili tržnih centara kao jedinog atributa centra.
Lokalni izbori 2021.
Zagreb, politika, demokracija; iz današnje perspektive čini se da je svemu navedenom potrebna transformacija. U nekom boljem scenariju, koja bi bila uloga političara budućnosti i konkretno, koje mjesto u razvoju grada/države trebaju zauzimati kulturne politike?
TM: Zagrebu je potrebna transformacija, točnije radikalni rezovi koji će ga vratiti među civilizirane europske urbane zajednice. Svakako kroz demokratske procese. Modeli promjena procesa upravljanja mogu se i trebaju se mijenjati. Građani moraju biti uključeni u sve procese donošenja odluka. Osobno, ulogu političara vidim kao prvog među jednakima. Međutim, problem se pojavljuje u modelu reprezentativnosti i parlamentarizmu što znači da su izbori predstavnika u predstavnička tijela, ovdje zagrebačku Gradsku skupštinu, tek svake četiri godine i to je jedini trenutak kada je velika većina građana politički aktivna. Danas, u dobu interneta, to djeluje prilično zastarjelo i očekujem da ćemo uskoro morati krenuti prema informatičkim modelima koji će omogućiti znatno povećanje demokratičnog komuniciranja između građana. I danas na društvenim mrežama imamo modele za pokretanje procesa neformalnih udruživanja i odlučivanja koji pokazuju da je to učinkovit model i da odluke tako donesene ipak utječu na izvršnu vlast da promjeni neku odluku. „Direktna demokracija“, građanin-političar kojeg se o svemu pita i koji aktivno sudjeluje u odlučivanju bio bi možda taj neki novi model za budućnost. No, mi smo još uvijek u nekom diluvijalnom, maglovitom, hibridnom stadiju između feudalnog i anarhističkog upravljanja, u Zagrebu je to posebno vidljivo. Takve su nam i kulturne politike. Zvuči prestrogo, ali nije. Arbitrarnost vlasti još uvijek igra vrlo važnu ulogu. Kultura se još uvijek smatra dodatkom, u najboljem slučaju „nadgradnjom“, a ne sudionikom u društvenim i gospodarskim procesima. Još uvijek ju se doživljava kao trošak. Zagrebačka kulturna politika ne postoji, niti dugoročna niti kratkoročna, niti sektorska niti partikularna. Postoji na brzinu izrađena strategije za razdoblje 2015-2021. koja se ne provodi. Upravljanje kulturnim resursima, zapravo je prostor za klijentelizam.
Što treba učiniti u kulturnom sektoru?
Načelno: stručno objektivizirati sve procese koji utječu na procese u kulturnom sektoru; maksimalno osposobiti institucije da postanu konkurentne srodnim europskim institucijama; uvesti evaluaciju realiziranih programa; osigurati nesmetan rad izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni; snažno podržati civilno-javna partnerstva u programskom i organizacijskom smislu. I naravno povećati budžet za kulturu na željenih 10% gradskog proračuna.
Vaša kolegica Marijana Sumpor nedavno je izjavila da ujedinjena oporba ima velike šanse za pobjedu na lokalnim izborima. Hoće li se gradska oporba uspjeti dogovoriti i podržati jednog kandidata?
TM: Radimo na tome i načelno je postignut dogovor da svi želimo promjene i da će ujedinjena oporba podržati kandidata ili kandidatkinju oporbe u drugom krugu. Računamo da će biti drugi krug za izbor gradonačelnika i za sada sve analize pokazuju da će kandidat oporbe ući u drugi krug. Drugi kandidat je najvjerojatnije sadašnji gradonačelnik. S kojim će postotkom sadašnji gradonačelnik ući u drugi krug, ovisit će o podršci koju će u prvom krugu dobiti. No, smatramo da će ujedinjena oporba smoći snage i uvjeriti veliki broj Zagrepčana da, kao prvo, izađu na izbore i da, kao drugo, daju glas našem kandidatu.