Praznik 1. svibnja svi oni koji u Hrvatskoj žive od rada ili se tome nadaju dočekuju kao rascjepkana, po više linija podijeljena, heterogena skupina ljudi koju, u odnosu na sve ono što Praznik rada simbolizira, na prvi pogled povezuje vrlo malo ili ništa.
Dijelimo se na one koji su se snašli u javnom sektoru i one koji se bore da opstanu u tzv. realnom; na uhljebe i stvaratelje vrijednosti; na prekarne radnike i one koji poslodavcima diktiraju uvjete svojeg rada, poput vrhunskih programera; na samozaposlene, freelancere, nezaposlene i prezaposlene; na stručnjake i amatere; na kreativce, rekreativce i repetitivce; na radnike u kulturi i neradnike bez kulture…
Uostalom, nije puno drugačije niti u ostatku svijeta. Tko uopće pripada radničkoj klasi u klasičnom smislu i ima li u tako podijeljenom svijetu rada ikakvog smisla obilježavati Praznik rada? Čiji je to zapravo dan? Povezuje li išta vrhunsku programerku i programera s plaćom od 30.000 kn sa ženama i muškarcima koji im na biciklama, s kutijom na leđima donose tople obroke i nadaju se napojnici od pet kuna? Što bi moglo biti zajedničko umirovljeniku kojemu se posrećilo da ga i u šezdeset petoj godini zdravlje dovoljno služi kako bi mogao negdje raditi za 3.000 kn ne bi li tako nadogradio mirovinu od 2.000 kn i mladiću od dvadeset godina koji nakon godine dana na burzi rada i nekoliko fizičkih poslova na crno razmišlja da rezervira jednosmjernu kartu za let do Dublina kako bi se ovdje mogao povremeno vraćati tek kao turist? Postoji li interes make-up influencerice koji može podijeliti s blagajnicom u šoping-centru osim tehnike nanošenja sjenila i prekrivanja akni?
U počecima radničkih pokreta stvari su bile jednostavne: na jednoj strani bili su eksploatatori, na drugoj eksploatirani, a između njih sluge buržoaskih vlastodržaca. Razlog za sukobljavanje također je bio jasan kao dan: preraspodjela viška vrijednosti, bolji uvjeti rada i bolji uvjeti života. Dovoljno je bilo vidjeti svu raskoš života posjednika bogatstva pa se potom prošetati kroz bijedne radničke četvrti i vidjeti da nepravda u raspodijeli postoji.
Na početku trećeg desetljeća 21. stoljeća nepravda raspodjele viška vrijednosti zapravo je dublja negoli u 19. stoljeću ali se ona teže primjećuje jer su krajnosti raspoređene po cijelom svijetu. Na jednoj strani stoji nekoliko najbogatijih koji tijekom jedne jedine minute opuštanja uz hladno piće zarade više od radnika u nekom bangladeškom sweatshopu tijekom cijele godine. Ali građani Londona, Budimpešte ili Zagreba teško da će se suočiti s takvim krajnostima. Život bi mogao biti bolji, nepravda postoji ali čini se da ipak nije tako loše da bismo zbog toga stavljali na kocku ono što imamo. Naši proleterski prethodnici nisu imali ništa osim borbe za bolji život. Bogatima je danas sjajno, nama nije loše, ili je barem podnošljivo, zašto bismo izazivali vraga? Problem je u tome da taj podnošljivi mir ima svoju cijenu. Cijenu koja ne može biti viša.
Da bi najbogatiji bili još bogatiji, provodi se nesmiljena, s bilo čim u povijesti neusporediva eksploatacija resursa Zemlje. Da bi apsurdno bogati bili još bogatiji Zemlja se tako divljački iscrpljuje da se ono što ona može obnoviti tijekom jedne godine potroši za osam ili – u boljim godinama – za devet mjeseci. Ostala tri mjeseca život na Zemlji traje zahvaljujući kreditu posuđenom od naše budućnosti. Da bi svo to iscrpljivanje esencije života – koje rezultira bogaćenjem bez presedana za malobrojne – prolazilo ispod radara mnogih u bogatijim zemljama, dijeli im se masovno tableta za smirenje u vidu nesputanog konzumerizma, sveopće dostupnosti svega i svačega po pristupačnim cijenama. U zemljama manje bogatim, tableta istog efekta dijeli se u vidu nade da će se i tamo jednog dana živjeti kao ondje gdje se njihovi proizvodi za bagatelu troše. Da bi se toliko proizvodilo neophodno je trošiti grandiozne količine energije koja se još uvijek u najvećoj mjeri crpi iz fosilnih goriva. Za to vrijeme spomenici enormne proizvodnje i potrošnje, otoci smeća veličine omanje države, plutaju po svjetskim oceanima dok je koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi dosegla najviše razine ikada. Plima katastrofe nije samo metafora već doslovan opis onog što se događa: uslijed rasta temperatura svjetska se mora dižu i polako gutaju kopno na planeti. Val imigranata koji je zapljusnuo granice Europe tijekom nedavnih ratova na području Bliskog i Srednjeg istoka – započetih pored ostalog i radi eksploatacije prirodnih bogatstava – tek je uvertira za valove klimatskih imigranata koji će nas zadesiti vrlo brzo, ako ne uspijemo staviti pod kontrolu globalni rast temperature, upozoravaju stručnjaci.
I kakve veze sve to ima s Praznikom rada?
Zaustavljanje devastacije okoliša i klimatskih promjena jednostavno nema alternative i od toga se ne može pobjeći. Zagađenje zraka u Pekingu možda nas ne tjera na kašalj u Zagrebu ali pridonosi općoj promjeni klime, koja se sve više osjeća i ovdje. Jedini mogući izlaz je u prelasku na održivo gospodarstvo i nove zelene tehnologije, ideja koja bi se u EU trebala provesti pod nazivom „Europski zeleni plan“. Kvaka je u tome da takvu promjenu klasični liberalni, a osobito neoliberalni kapitalizam, jednostavno ne može izvesti i pritom ostati to što jeste. Očuvanje okoliša i zaustavljanje ili barem usporavanje klimatskih promjena zajednički je interes svih ljudi. Međutim, zelena se revolucija neće moći uspješno provesti bez pravednije preraspodjele bogatstva, odozgo prema dolje, globalno i lokalno. Kapitalizam će i dalje postojati ali ovakav kakvog poznajemo ne samo da je nesposoban za nužne promjene, već ih koči.
Uz male modifikacije, ono što trebaju zahtijevati svi oni koji danas žive od svojeg rada zapravo je frapantno slično onom što su zahtijevali radnici u 19. stoljeću: bolji uvjeti rada, zaštita okoliša i pravednija raspodjela bogatstva. I to trebaju zahtijevati svi, bez obzira kakav im je trenutni status u preraspodjeli stvorenih vrijednosti. Primarni interes je zajednički, bez obzira kolika vam je plaća. Riječ je o zahtjevima kojima će se neoliberali žestoko suprotstavljati. Nadajmo se ne onako žestoko kao što su se suprotstavili zahtjevima radnika one davne subote, 1. svibnja 1886. godine u Chicagu, u spomen koje obilježavamo Praznik rada. Ne bi ipak trebali biti iznenađeni ako reakcija bude i žešća. Praznik rada je aktualniji nego što se čini.