Kada je 1994. godine Ugovor o energetskoj povelji (The Energy Charter Treaty, ECT) potpisan, činio se kao prihvatljiv multilateralni okvir za dugoročnu suradnju zemalja potpisnica u svrhu postizanja energetske stabilnosti, primarno na području Europe. Na samom početku njegove primjene, 1998. godine, već se moglo naslutiti kako je riječ o dokumentu koji zaostaje za vremenom. Povelju su potpisali predstavnici 53 države, od kojih današnje članice EU čine polovinu (Italija se 2016. godine povukla iz ECT). Dvadeset tri godine kasnije među EU parlamentarcima nema dvojbi: riječ je o dokumentu koji je zastario, osobito u odnosu na planove zamjene fosilnih i nuklearnih izvora energije obnovljivim. Neslaganja postoje oko daljnjeg odnosa EU prema ECT. Dok većina članica EU kao opciju za budućnost vide samo modernizaciju ECT, za Španjolsku i Francusku te predstavnike Zelenih u EU parlamentu dileme nema: iz ECT se valja povući i to što prije, jer će se njegova daljnja primjena svesti na učestali izbor između dvije opcije: velike financijske štete i velike ekološke štete. U praksi, ECT je međunarodni sporazum o ulaganjima s najvećim brojem sporova na svijetu.
Iako ih se itekako tiče, zahvaljujući inerciji vlade te slabog interesa najvećih stranka i najpopularnijih medija za tu temu, građani Hrvatske o dilemama oko ECT mahom ne znaju ništa. S namjerom da ovo ozbiljno pitanje stave u fokus javnosti Zelena alternativa – ORaH i Nezavisna lista Zagreb, 28. travnja su posredstvom platforme Zoom organizirali panel raspravu na temu „Kome treba Europska energetska povelja?“
Korporativne ucjene
Cornelia Maarfield, članica Climate Action Network (CAN) Europe, upozorila je na odredbe ECT-a koje investitorima u fosilne izvore energije omogućavaju efektivno ucjenjivanje vlade i lokalnih vlasti putem dobivenih koncesija na istraživanja ugljikovodika. ECT propisuje da se sporovi između privatnih investitora i država ne rješavaju pred sudom već pred tročlanim arbitrarnim tijelom, u pravilu bez prisustva javnosti i bez prava na žalbu. Arbitri mogu naložiti državi potpisnici da investitorima isplati odštetu ne samo za uložena sredstva već i za pretpostavljene profite desetljećima unaprijed, pod prijetnjom oduzimanja državne imovine bilo gdje u svijetu. Da nije riječ tek o pretpostavci, C. Maarfield je zorno ilustrirala na nekoliko primjera iz prakse. 2011. godine Hamburg pod pritiskom švedske kompanije Vatenfalli prijetnje plaćanja odštete od 1.4 milijarde eura nije imao izbora: morao je sniziti ekološke kriterije za korištenje vode u termoelektrani na ugljen; Italija, sada već bivša potpisnica ali još uvijek pod utjecajem ECT (tzv. “zoombie odredbe” ECT štite ulaganja i pretpostavljenu dobit investitora u istraživanje i eksploataciju energenata 20 godina nakon raskida ugovora) zbog pokušaja da zaštiti Jadran od opasnosti zagađenja u procesu crpljenja nafte iz podmorja nalazi se pod prijetnjom plaćanja odštete britanskoj kompaniji Rockhopper u iznosu cca deset puta većem od dosadašnjih ulaganja; Njemačka kompanija RWE od vlade Nizozemske na istoj osnovi potražuje 1.4 milijarde odštete jer Nizozemska želi zabraniti uporabu uglja u proizvodnji električne energije. U međuvremenu, dok neki u EU razmišljaju i o povlačenju iz ugovora, zagovornici primjene ECT forsiraju širenje njegove primjene na nova područja, prije svega na kontinent koji tek diže svoju glavu, na Afriku.
Hrvatska se još može izvući iz Ugovora bez veće štete ali ne zadugo
Prebacivši fokus panela na područje Hrvatske, Toni Vidan, dugogodišnji ekološki aktivist, član mreža EEB i INforSE, upozorio je kako naša zemlja još nije osjetila punu mjeru pritisaka investitora u fosilna goriva po osnovi primjene ECT-a ali je vrlo izvjesno kako ćemo se s takvim pritiscima uskoro susresti ukoliko ne iskoristimo priliku i priključimo se onim zemljama koje se zalažu za napuštanje ECT-a, uz suspenziju “zoombie” odredbi. Upozorio je na netransparentnost izdavanja koncesija za istraživanje prisutnosti nafte i plina na području Slavonije i Like kao i na najave izdavanje koncesija radi potrage za tim energentima u jadranskom podmorju. U okviru primjene ECT-a, investitoru takvo istraživanje uopće nije potrebno kako bi krenuo s eksploatacijom nafte ili plina, čak nije niti potrebno da ih uopće pronađe, a da bi ostvario profit, ustvrdio je Vidan. Pronađe li kompaniju iz područja istraživanja nafte i plina koja ne drži do etičkih standarda poslovanja, spremnu potvrditi da ondje gdje je koncesionar namislio naftu potražiti nafte doista i ima, po mogućnosti u izobilju, da bi se obogatio bez rada investitoru preostaje tek da neko vrijeme pričeka, do trenutka kada ekološki standardi budu podignuti na nivo na kojem takva eksploatacija više neće biti dozvoljena. Investitoru tada samo ostaje da se pozove na odredbe Povelje i zatraži od države koja mu je koncesiju izdala isplatu izgubljene zarade. Lista no name kompanija koje se kao koncesionari potrage za naftom i plinom pojavljuju na području Hrvatske obećavaju upravo takve ishode.
Zeleni plan i vodik, put prema klimatskoj neutralnosti Europe
Energetski analitičar i publicist Igor Grozdanić na početku je svojeg izlaganja, u duhu stare narodne po kojoj svako zlo bude i za neko dobro, ukazao i na pozitivne efekte černobilske katastrofe 80-ih. Pod sjenom černobilske opomene nije izgrađena nuklearna elektrana kod Dalja dok je industrija obnovljivih izvora u cijeloj Europi pa i na području ex-Yu dobila snažan poticaj. Grozdanić je upozorio na zanemarivanje lokalnih zajednica u podjeli benefita od korištenja obnovljivih izvora, osobito kada je riječ o energiji vjetra koja – nasuprot raširenom uvjerenju – nije neograničen resurs. Gotovo sve najbolje lokacije za vjetroelektrane u Hrvatskoj već su privatizirane. Vjetar kao dobrobit za lokalne zajednice ovdje je uglavnom izgubljen.
Iznimnu šansu za Hrvatsku Grozdanić uočava u tehnologijama baziranim na vodiku kao ekološki prihvatljivoj nafti budućnosti. EU namjerava do 2030. godine uložiti preko 200 milijardi eura u istraživanja primjene vodika kao izvora energije. Hrvatska trenutno nema dovoljne resurse ali ima dobre temelje da se u ta istraživanja uključi i povuče znatan dio tog novca. Hoće li to biti još jedan vlak na putu ka budućnosti na koji smo zakasnili pokazat će vrijeme.
Za kraj, Grozdanić je upozorio na iznimno zanimljiv ali u nas zanemaren ekološki energent: geotermalnu energiju s dosad utvrđenim potencijalom u Hrvatskoj od preko 200 MWt i još tolikim pretpostavljenim potencijalom . Riječ je o iznimno izdašnom resursu s rijetko dobrim odnosom uloženo/dobiveno koji je u Hrvatskoj iskorišten na razini od svega 2%.
Hrvatska s Europom na prekretnici – velike prijetnje i velike šanse
Snježana Turalija, poduzetnica poslovno orijentirana prema promicanju zelenih koncepata, primarno u zgradarstvu, zaključila je panel osvrtom na promjene energetskih politika i shvaćanja pojma energetske učinkovitosti kroz vrijeme. Energetske politike su u fokusu EU od njenih samih početaka, još od osnivanja Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. godine. U posljednjih nekoliko desetljeća naglo raste svijest o klimatskom aspektu energetskih politika. Iako je očito kako je riječ o globalnom problemu kojem državne granice ne znače ništa i danas u nekim zemljama postoji otpor prema zajedničkim, nadnacionalnim energetskim politikama. Nasuprot tome, snažno raste broj građana EU koji efikasne energetske politike vide kao politike najvećeg prioriteta. Prijelomni moment premještanja fokusa energetskih politika EU na pitanja klime i okoliša dogodio se od 2007. do 2009. godine kada su zemlje EU usuglasile stavove oko akcijskog plana poznatog kao trostruko 20: 20% manje ispuštanja ugljen dioksida u atmosferu, 20% manje potrošnje energije i 20% više obnovljivih izvora energije do 2020. godine. Konačni cilj EU smješten je u 2050. godinu do kada bi naš kontinent trebao postati klimatski neutralna zona. S jedne strane odlično je da skupa s Europom i Hrvatska putuje ka tim ciljevima. Nažalost, gotovo pasivno, po inerciji. Stručnjaka za pitanja održivosti u Hrvatskoj jednostavno nema dovoljno.
Turalija kao i prije nje Grozdanić uočava veliku šansu za Hrvatsku u povlačenju sredstava EU fondova kojima je za Hrvatsku do 2027. godine namijenjeno 22 milijarde eura, od čega 38% mora biti iskorišteno za zelene projekte po principima kružnog gospodarstva. Brojni propisi orijentirani prema održivosti koji su usvojeni u posljednje vrijeme u Hrvatskoj potiču nadu da povlačenje tih sredstava nećemo propustiti.
Panel diskusija o Europskoj energetskoj povelji ukazala je na velike ekološke prijetnje koje još uvijek možemo izbjeći i velike prilike koje nam se nude da ih iskoristimo. Izbor je na nama.