Nas koji smo odrastali u socijalizmu zarana su učili da neprijatelj nikada ne spava. U našim šalama vječna budnost neprijatelja bila je naša strateška prednost jer smo neprijatelja mogli lako otkriti – po podbuhlim očnim kapcima. Osim s kronično neispavanim neprijateljima štreberi iz redova SKJ svekoliki puk rado su plašili stranim centrima moći i slugama stranog kapitala. Sama činjenica da imate financijske veze s nekim u inozemstvu za prerevne aparatčike bivšeg režima bio je neoboriv dokaz da ste narodni izdajica. Tu provincijalnu psihologiju straha od stranaca još je 80-ih prošlog stoljeća maestralno ismijao Dušan Kovačević u “Balkanskom špijunu”.
Podsjetili su me na to istupi „Domovinaca“ Igora Peternela u emisiji „Otvoreno“ i Zlatka Hasanbegovića u „RTL Direktu“, oba nasuprot Sandre Benčić. Optuživši – uzgred, bez ijednog dokaza – Možemo! da su projekt osmišljen izvan Hrvatske, Peternel i Hasanbegović su svekolikoj javnosti razotkrili smjer djelovanja kojim će Domovinski pokret u drugom krugu izbora za zagrebačkog gradonačelnika pokušati okrenuti glasače protiv Tomislava Tomaševića: starim, izlizanim trikovima rigidnog krila SKJ koji su za većinu građana bili smiješni još onda kada se njima prvi put prijetilo. U Domovinskom pokretu (DP) očito računaju da će uspjeti doprijeti do dovoljnog broja građana metropole koji u globaliziranom svijetu današnjice gaje instinktivni strah od stranaca, poput seljana u nekom zabačenom dijelu svijeta 18. stoljeća. Hoće li onaj koji je DP-u savjetovao odabir takve kampanje u urbanoj sredini kakav je Zagreb u budućnosti koristiti to kao referencu ili neće, za sada možemo samo nagađati.
Osim ovih iz DP-a još dva istupa u javnosti, onaj premijera Plenkovića i onaj Most-ovog Nikole Grmoje, svima koji pažljivo slušaju, jasno su ocrtali konture mentalnog sklopa hrvatske političke desnice. U svojim odvojenim obraćanjima javnosti Plenković i Grmoja optužili su medije za previše ljubaznosti prema Možemo!. Plenković, čovjek s nevjerojatno selektivnim pamćenjem kada je riječ o HDZ-u i njegovim aferama, ustvrdio je da se ne sjeća “da je ikada ijedna opcija u medijima tetošena kao Možemo!” dok je Grmoja zavapio: “Nismo miljenici medija, Možemo! jesu”.
Plenković i Grmoja jednostavno ne shvaćaju da su mediji danas na tržištu i da pišu o onom što je njihovoj publici zanimljivo dok za publiku dosadne teme pažljivo izbjegavaju. Kada je riječ o HDZ-u, doista je činjenica da se HDZ najčešće spominje u kontekstu korupcije i malverzacija. No ne mogu mediji biti krivi što HDZ kao nešto vrijedno pažnje javnosti producira uglavnom korupcijske afere, a i one već postaju zamorne. Nema nikakve sumnje da bi vodeći hrvatski mediji na svojim stranicama nemilosrdno razvlačili Tomaševića i Benčić kada bi ih uhvatili u netransparentnom trošenju javnog novca, peglanju službenih kartica u Dubaiju, primanju plavih kuverti od “prijatelja” u zamjenu za gradsko zemljište, kupovini raskošnih nekretnina po mizernim cijenama od sumnjivih likova koji uvijek pobjeđuju na javnim natječajima ili pretrpavanju gradskih ureda rodbinom i prijateljima. “Problem” je što takvih vijesti jednostavno nema.
Tragikomično je da vodeći desno orijentirani političari, koji politiku između ostalog konstituiraju na zastrašivanju glasača od Jugoslavena, Udbe i komunjara, u istupima pred javnošću demonstriraju mentalni sklop nevjerojatno sličan mentalnom sklopu najvećih konzervativaca u ondašnjem Savezu komunista. Riječ je o mentalnom sklopu koji kako se ukorjenjuje tako sve teže komunicira s javnošću. Osim pomanjkanja sposobnosti da komunicira s javnošću, Savez komunista zadnjih godina postojanja bivše države karakterizirala je još jedna osobina: bili su dosadni! No u rukama su imali medije, pa su kilometarski, monotoni i besadržajni govori partijskih lidera, inače idealni za liječenje najtežih oblika nesanice uredno prenošeni na nekoliko ogromnih stranica tadašnjeg Vjesnika i u udarnim TV terminima.
Političari desne provenijencije poput Grmoje, Plenkovića, Peternela ili Hasanbegovića jednostavno ne shvaćaju da su za sve veći dio javnosti u međuvremenu i oni postali beskrajno dosadni, dok se njihov utjecaj na najpopularnije medije, osobito one internetske opasno približava nuli. Ne tetoše mediji Možemo!. Stvar je u tome da su javnosti zanimljivi, a vi niste! Osim kada vas uhvate s prstima u pekmezu.