Kako je u knjigama zapisano, partizanski komandant Jure Devčić je u utorak, 8. svibnja 1945. godine, 12 minuta nakon 11 sati preko Radio stanice Zagreb građane hrvatske metropole pozvao da ostanu u svojim kućama i dočekaju oslobodioce.
Osvajanje radio-postaje i mogućnost obraćanja stanovništvu putem etera moglo se smatrati političko-propagandnom pobjedom u borbama za grad. Pa ako bi nam trebao neki točno određeni trenutak promjene vlasti u Zagrebu, dotadašnje ustaške partizanskom, onda bismo mogli kazati kako se to desilo upravo tada: u 11:12 sati, 8. svibnja 1945. godine. Od tada do danas, 8. svibnja obilježava se kao dan Oslobođenja Zagreba.
Slijedećih 45 godina taj dan će za vlasti u socijalističkom Zagrebu biti datum najvišeg ranga, vrijedan osobite pažnje. Nakon političkih promjena početkom 90-ih nitko tko je držao u rukama gradsku vlast nije propustio obilježiti Dan oslobođenja Zagreba ali uglavnom protokolarno i prilično diskretno. Toliko diskretno da je npr. 2013. godine Inicijativa »Ujedinjeni protiv fašizma« našla za potrebno organizirati akciju s ciljem revitalizacije javne (!) proslave Dana oslobođenja Zagreba. Istog tog dana nekolicina članova Hrvatske čiste stranke prava predvođeni predsjednikom Josipom Miljakom obilježilo je 8. svibanj 1945. kao početak četrdesetpetogodišnje okupacije. Šest godina kasnije, Bruna Esih iz Nezavisnih za Hrvatsku izazvala je buru nezadovoljstva među članovima lijevo orijentiranih stranaka nazvavši 8. svibanj danom pada Zagreba.
Kultura (ne)sjećanja
Prema istraživanju Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, Centra za studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu i GONG-a, provedenog u ožujku ove godine na uzorku od 1122 najstarijih srednjoškolaca samo jedna četvrtina njih je protiv upotrebe pozdrava “Za dom spremni” u vezi Domovinskog rata dok 45% njih s tim nema nikakvih problema. Uzgred, hrvatska ljevica i desnica svakako imaju krajnje oprečne stavove o legitimnosti javne upotrebe pozdrava ZDS ali se potpuno slažu oko njegovog porijekla: riječ je o izvorno ustaškom pozdravu, jednom od najprepoznatljivijih simbola ustaškog pokreta i režima koji je nominalno vladao Hrvatskom tijekom 2. svjetskog rata. Nadalje, tek trećina anketiranih učenika vidi pobjedu onih snaga koje su 8. svibnja 1945. godine iz Zagreba istjerale pripadnike ustaških vlasti temeljem državne suverenosti naše zemlje, dok čak i manje od trećine smatra NDH fašističkom tvorevinom. Za antifašiste bi trebalo biti utješno što je većina ostalih oko tih pitanja prilično neodlučno, da ne kažemo zbunjeno.
Nema sumnje kako će gradske vlasti i ove godine obilježiti Dan oslobođenja Zagreba, vjerojatno jednako diskretno i oprezno kako se to radilo zadnja tri desetljeća. Malo zbog te izrazite diskretnosti slavitelja, a puno zbog sada već ustaljenog gajenja drugačijeg sjećanja na Drugi svjetski rat od onakvog kakvo je prevladavalo do 1990. godine, prosječni građanin Zagreba i Hrvatske se prema 8. svibnju odnosi kao danu kada se u Zagrebu jednom davno dogodila tek smjena jedne vlasti drugom. Ustaše otišli, a došli partizani. „Sjaši Kurta da uzjaši Murta“, kako se u narodu kaže. Da li je doista tako bilo?
Slavko Kvaternik, zamjenik Poglavnika Ante Pavelića 10. travnja 1941. godine odmah po dolasku u Zagreb u pratnji njemačkih okupacijskih trupa proglasio je NDH. Pavelić je u Zagreb došao šest dana kasnije. Dan nakon njegovog dolaska objavljeno je upozorenje zagrebačkim Židovima da je primijećeno kako neki od njih obeščašćuju Treći Reich i ustaški pokret stavljajući njihove simbole u izloge svojih trgovina. Vjerojatno prestravljeni zagrebački Židovi dolaskom jedinica Wehrmachta u Zagreb tim su činom željeli poručiti kako će biti lojalni građani novim vlastima. Zbog tog čina lojalnosti priprijećeno im je najstrožim kaznama ukoliko takvo što ponove. Uskoro je počelo i protjerivanje svih “nepoželjnih elemenata” iz grada, uglavnom Srba i Židova te s njima i beskućnika. To je bio tek dio mjera koje su ustaške vlasti poduzele u svrhu ograničavanja prava građana srpskih i židovskih korijena samo u prvih desetak dana od preuzimanja vlasti. Masovne likvidacije započele su već nakon 18 dana, kada je u Gudovcu kraj Bjelovara likvidirano 190 seljana. Razlog? Bili su Srbi. Već 30. travnja, dakle niti tri tjedna od stupanja na vlast, NDH proglašava rasne zakone kojim se Židove i Cigane (tadašnji naziv za Rome) svrstava u građane drugog reda. Odnos Ustaša prema Srbima u Zagrebu i izvan njega u vrlo kratkom vremenu od uspostave NDH postao je toliko brutalan da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac smatrao neophodnim upozoriti Pavelića kako su postupci ustaških vlasti suprotni katoličkom moralu pozivajući ga “da nijedan Srbin ne bude ubijen dok njegova krivica ne bude dokazana tako da bude očigledno da on zaslužuje smrt”. Uzalud! U srpnju započinju prve deportacije Židova u logor Jasenovac. Krajem tog istog mjeseca u Glini se dešava jedna od najokrutnijih masovnih likvidacija Srba tijekom rata. Oko 260 njih dovedeno je u pravoslavnu crkvu u Glini gdje su svi do jednog zaklani. Podaci o cijelom nizu takvih zločina, masovnih likvidacija Srba, Cigana, Židova i režimu nepoćudnih Hrvata u koncentracijskim logorima, mogu se pronaći za svaku od četiri godine ustaške vlasti.
Politika zločina
Nije svatko tko je nosio ustašku uniformu i vjerovao u ispravnost ustaške ideologije bio ujedno i svirepi egzekutor nad nevinima. Takvi međutim ustaškom režimu nisu mogli biti dovoljni da bi ostvario svoje političke ciljeve. Režim je trebao ljude kojima neće biti teško ubijati samo i jedino zato jer su žrtve imale tu nesreću da na ovaj svijet dođu kao Cigani, Židovi ili Srbi. Kakva vrsta ljudi je to? To je vrsta ljudi kao na primjer oni kojima u noći 20. na 21. studenog 1991. godine nije bilo teško izvršiti pokolj na Ovčari. Ili recimo ona vrsta ljudi koji nisu imali moralnih dilema oko masakra dva dana ranije u Škabrnji. Ili ona vrsta ljudi koja je bila sposobna usred noći izvući jedno pospano dijete iz kreveta i odvesti ga na Sljeme da bi ga tamo likvidirali samo zato jer je dijete roditelja pogrešne nacionalnosti. Ili recimo ona vrsta ljudi čija savjest je spavala dubokim snom kada su u selu Medari ubijali dvadeset dvoje ljudi tek zato jer su se ondje zatekli, među kojima jedanaest žena i troje djece. Ili ljudi poput Željka Ražnjatovića Arkana i njegovih eskadrona smrti koji su ’90-ih harali po Slavoniji i Bosni i Hercegovini. Ili ona vrsta ljudi koji su istih tih ’90-ih do smrti mučili zarobljenike u splitskoj Lori ili u srpskim Begejcima, ili u Sremskoj Mitrovici ili na desetak drugih mjesta na teritoriju bivše Jugoslavije namijenjenih mučenju ljudi, obično do smrti, jer su se u krivo vrijeme našli na krivoj strani s krivim porijeklom. Ili recimo ona vrsta ljudi koja je 1995. godine u Srebrenici bez milosti likvidirala 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka. To je dakle bila vrsta ljudi neophodna režimu na čelu s Poglavnikom Antom Pavelićem da bi ostvario svoje političke ciljeve. Oni koji danas veličaju ustašku vlast i Pavelića na posredan način odaju počast ljudima poput Arkana, Mladića ili izvršitelja zločina na Škabrnji. Na Ovčari je mučki ubijeno oko 260 građana Vukovara bez suda i krivice. U onoj pravoslavnoj crkvi u Glini svirepo je ubijeno oko 260 ljudi bez suda i krivice. Ne možete osuditi jedan zločin i istovremeno pronaći opravdanje za onaj drugi, osim ako ne smatrate kako je ubijanje ljudi koji nisu vaše vjere, vaše nacionalnosti ili vaše rase društveno prihvatljivo ponašanje.
Protiv režima koji je za ostvarenje svojih ciljeva trebao ljude poput ubojica iz Srebrenice, 1941. godine ustala je jedna drugačija vrsta ljudi. Od 300.000 tadašnjih građanki i građana Zagreba, njih 50.000 potražilo je mjesto za otpor ustašama i njihovim njemačkim mentorima među partizanima. Ogromna većina tih ljudi bili su Hrvati. Da su pristali okrenuti glavu od ustaških i njemačkih zločina zacijelo bi bez veće opasnosti za sebe, dočekali kraj rata. Njihov moralni integritet nije im to dozvoljavao. U otporu vlastima NDH više od 16.000 Zagrepčana je izgubilo život. Ginuli su i tog 08. svibnja 1945. godine sve dok Ustaše nisu protjerane iz grada, skupa s pripadnicima njemačkih jedinica. Da li je 08. svibnja 1945. godine dan vrijedan sjećanja? Čitatelj neka odluči sam.